Pripovijest o barunu Suboti

Nema baš svaki crtež svoju priču.

Posebno ne neku koja je prethodila crtežu. Nakon što nažvrljam tisućupetstodvajstrećeg viteza u ful plejtu, ljudi me i dalje znaju pitati, "A tko ti je taj?" Ili nacrtam nešto originalnije (a prema mojem standardu originalnosti to bi bilo nešto što ne spada u fantasy ili sci-fi), često bez predumišljaja, npr. nekakvog mafijaša, i opet me dočeka isto pitanje.

 

 "A tko ti je taj?"

No, nakon što je crtež gotov, skeniran, i zakačen na internet, njegova slava je kratkotrajna. Dok je još svjež, možda će i pokupiti koji komentar, ali će se zatim polagano izgubiti u arhivi; čak će i njegov autor zaboraviti na njega.

Ili možda ne? Ovisi to o nekoliko stvari: koliko je crtež zapravo dobar ima svoju ulogu, ali bitnije je tu tematsko plasiranje. Naime, činjenica je da će fan-art na internetu uvijek biti popularniji od nečega skroz autorskog. Vjerujem da bi ovaj blog bio znatno manje posjećen da ljudi ne ukucavaju u tražilice pojmove poput 'paladin', 'flying castle', 'modron', 'planescape', 'dungeons and dragons', itd. Kaže statistika.

Jasno mi je da na ovaj blog ljudi najčešće nalete u potrazi za D&D ilustracijama.
No, statistika na DeviantArtu pokazuje nešto drugo: moj najposjećeniji uradak je strip Hogwarts Menu, namjerno plasiran sa tagovima poput 'hogwarts', 'harry potter', 'pokemon', 'pikachu', 'snape', 'spock', itd. Još kad sam ga okačio tamo, znao sam da će se baš na taj uradak skupiti fanovi ko muhe na ljepilo, to je bilo predvidljivo. Još se uvijek osjećam pomalo prodano zbog toga.

Još jedan zanimljiv primjer je strip Jehovini svjedoci protiv PTSP-a. Istina je da je politički nekorektan, ali također imam dojam da ga pljuju samo jehovini svjedoci. Zašto? Jednostavno. Oni su jedini koji će ukucati pojam 'jehovah's witness' u tražilicu na DeviantArtu, možda baš u potrazi za bogohulnicima poput mene. Iznimno me zabavljaju prosvjećeni komentari koje sam dobio za taj strip (npr. "thats disrespectful to religion what a cunt", "go die." ili "you are a monster").

No, vratimo se na pojam tematsko plasiranje. Ono što jedan crtež na internetu, u mom iskustvu, čini iznimno popularnim jest izbacivanje istoga na prvoj stranici Google Image Search-a. Još bolje ako je među prva tri rezultata!
U slučaju mojih radova, to je crtež baruna Subote. Nisam to očekivao kad sam ga nacrtao. Zašto sam ga uopće crtao? Pa, iz jednostavnog razloga: potrebovao sam ilustraciju za poleđinu indexa da ga mogu isprve naći u referadi među tisućama drugih. I tako sam ja jednoga dana sjeo u fakultetsku knjižnici i našvrljao ovu skicu:

Imao sam podužu rupu između predavanja, ako se dobro sjećam, a nikoga nije bio na raspolaganju za kavu. I tako sam uzeo index, opcrtao dimenzije i bacio se na posao. Rezultat je bio, za moje pojmove i potrebe, i više nego zadovoljavajuć'.

Znate li tko je barun Subota (AKA Saturday ili Samedi)?
Vjerojatno nećete ukucati pojam 'baron samedi' u Google ako vas ne zanima voodoo (ili ako ime niste susreli čitajući Hellblazera ili pak nešto treće, u kojem god mediju). No, neke zanima baš to. I zanimljivo je da baš i nema obilja raspoloživih ilustracija - još zanimljivije jer se radi o svojevrsnoj religijskoj personi (a koju ni nije zabranjeno crtati, kao npr. Muhameda).

I što Google izbaci? Pa, moj crtež spomenutoga baruna već među prvim rezultatima!

I što ljudi naprave ako im treba ilustracija baruna Samedija? Najčešće - ukradu ga! Na internetu je, dakle, besplatno je i mogu s time raditi što god požele, zar ne?

• Većina uzme ilustraciju i nabaci je na vlastiti blog. Nema frke, i dalje se vidi link na moju stranicu ili se vidi autor iz imena dokumenta.
• Jedan zabavniji primjer je usporedba baruna sa haićanskim diktatorom "Papa Docom" u ovom PDF-u. Dobro, i dalje piše "Domigorgon", nema 'lošeg' publiciteta.
• Nije ni YouTube imun. U ovom clipu pojavi se na trenutak i moj crtež (00:54). Naravno, mene nitko nije ništa pitao. A onda, ima i glupljih primjera.
• Neki pak uzmu sliku pa je malo fotošopiraju, što je dosad možda najgori prijestup.

No, priča tu ne staje. Da se razumijemo, mene više zabavlja nego iritira pronaći svoje crteže kako ih koriste bez pitanja ili dozvole. Ne bih baš rekao da sam time izgubio milijune dolara. A i naravno da se moji crteži ne mogu usporediti sa radovima Luisa Roya ili Franka Frazzete koje još više 'okradaju' na internetu. Štoviše, zar nije netko rekao, "Krađa je najiskreniji oblik laskanja."?

Dapače, Google mi je čak pomogao nešto i zaraditi na ovoj ilustraciji. Original je kod mene (evo u skeneru), a već sam ga dvaput prodao! Prva ozbiljna ponuda izjalovila se, nisam se nadao drugoj. Štoviše, zbunila me i uhvatila nespremnog; nemam devizni račun niti mi se isplati otvoriti ga bez redovitih primanja, kako onda primiti pare iz inozemstva? Ah, čekom, ispostavilo se. Iako, svaka druga banka zajebava sa inkaso procedurom i uzima dobar dio kolača (državu da ne spominjem, kojoj ne želim dati ni novčića).

Uglavnom, ispalo je da se barun Samedi može prodati. Druga je ponuda uspjela, a i treća. Tako bi se moja ilustracija trebala pojaviti (ako već nije) u udžbeniku o međukulturalnim odnosima (izdana u Kanadi na francuskom, možda i na engleskom) kao dio članka o Haitiju, te u dokumentarcu o bendu Pretty Things (konkretnije kod pjesme "Baron Saturday") koji znam jedino kroz par Bowiejevih obrada. Ali ne čine se loši.

Što je najbolje, nitko me nije ni tražio visokorezolutivni sken. Mogli su jednostavno zdrpiti crtež i ja vjerojatno ne bih nikada ni saznao za prijestup. Čak i kad bih saznao, što bih mogao učiniti? Sva sreća pa ljudi u inozemstvu ili a) svoj posao rade pošteno ili b) ne shvaćaju da im ja ne mogu ništa iz ove banana-države. Mogu im eventualno poštom poslati bananu sa posvetom.

No, još nije kraj. Naša priča kulminira nedavnim događajem kada mi se mailom javio još jedan poštenjačina. Naime, čovjek je pisac iz Britanije i upravo je izdao svoju prvu knjigu:

Čini vam se poznato?

Čovjek-pisac mi je lijepo pojasnio: zamolio je neku studenticu umjetnosti (kako on reče; no, zaključih da se najvjerojatnije radi o njegovoj punici) da mu ilustrira korice, te da stavi baruna Samedija i druge voodoo motive. Knjiga je već otišla u tisak kad je on, na svoje veliko iznenađenje, otkrio da je ina studentica bila inspirirana mojom ilustracijom. Javio mi se mailom i ispričao, obećao dva posto od svojeg profita, ubacio u knjigu link na moj sajt, poslao mi primjerak knjige.

Što reći? Ne znam. Ne sviđa mi se naslovnica. Bilo bi mi draže da mi se čovjek javio ranije. Bilo bi mi draže kad bi studenti umjetnosti slikali iz svoje glave i manje tražili inspiraciju na internetu.

A opet... da mi se čovjek nije javio, ne bih vjerojatno nikada ni saznao za to.

Pitam se i dalje koji je odgovor točan, a ili b?

***

Pripovijest o barunu Suboti ovdje trenutačno završava. Vrijeme će pokazati, ali uvjeren sam da će imati nastavak. Ispričavam se ako sam nekoga zagnjavio ovom naizgled trivijalnom pričom, no meni je bliska, pa time i zanimljiva. Posebno stoga što moj najisplativiji rad uopće nije bio naručen, što sam dosad dobio dva čeka i jednu knjigu, a sve zahvaljujući pukoj slučajnosti i poštenju (ili možda strahu pred copyright zakonima, ali to ne zvuči dovoljno romantično) nekolicine stranaca.

Zaključak? Pa... neki crteži imaju svoju priču?